U svome sam dječaštvu plovio
diljem duge dalmatinske obale. Ostrvca
diljem duge dalmatinske obale. Ostrvca
bi iskrsavala na ivičju talasa a rijetke
ptice pazile na sopstveni plijen,
stijenje je bilo algovito, klizavo i sjaktavo
na suncu poput najljepših smaragda, kada bi ga plima
ili noć skrila, svako jedro nošeno vjetrom
moralo bi promijeniti smjer ka dubokoj vodi
ne bi li se prozrijela njegova obmana. I tako sam sad
kralj ničije zemlje. Lučka su svjetla upaljena
za nekoga drugog; Ponovo se okrećem moru,
jer me još uvijek pokreće neobuzdani duh,
i bolna ljubav za života.
Presložio sa naporednog italijanskog i engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić